Ако можеш да видиш уништено дело свог живота
и без једне речи да га поново градиш
или без уздаха или протеста
поднесеш губитак онога што си дуго чекао.
Ако можеш да будеш заљубљен али не и луд од љубави
ако можеш да будеш јак а да ипак останеш нежан
да не мрзиш оне који тебе мрзе
а да се ипак бориш и браниш.
Ако можеш да слушаш како твоје речи
изврћу неваљалци да раздраже глупане
и да чујеш како луда уста о теби лажу
а да сам не кажеш ни једне лажи.
Ако можеш да сачуваш достојанство и главу
ако можеш да будеш скроман
иако си саветодавац краљева
ако можеш да волиш своје пријатеље као браћу
а да ти ниједан не буде све и сва.
Ако знаш да размишљаш да посматраш и упознајеш
а да никада не постанеш скептик и рушилац
ако можеш да сањариш а да ти сан не буде господар
да мислиш а да на будеш само маштало.
Ако можеш да будеш чврст али никад диваљ
ако можеш да будеш добар
ако можеш да будеш паметан
а да ниси чистунац ни ситничар.
Ако можеш да задобијеш победу после пораза
а да те две варке подједнако примиш
ако можеш да сачуваш храброст и главу
када је сви остали изгубе?
Тада ће краљеви, богови, срећа и победа
бити заувек твоји послушни робови
и оно што више вреди него сви краљеви и сва слава
БИЋЕШ ЧОВЕК, СИНЕ МОЈ.
Радјард Киплинг
Saturday, 28 November 2009
Wednesday, 25 November 2009
Hjustone imamo problem
Rečenica koja je uzeta iz konverzacije astronauta u nekoj svemirskoj letelici i NASA centra kada je gusto može da opiše trenutno stanje. U američkim filmovima zovu ga i umetničkom blokadom, a ja bi ga pre nazvao autocenzurom. Jebi ga! Osećam da bi povredio neke ljude kada bi stvarno pisao o osećanjima, pre svega mojim. Hm.... da li tako treba da se osećam? osećanja su ono što nas razlikuje od životinja, nadam se. Moje pitanje je da li ja previše vodim računa o tudjim osećanjima ili treba da me boli genitalija? Verovatno sam zbog toga pisao o kafi, a i sinoc sam krenuo da podelim sa tobom impresije o instaliraju Linuxa. Doduše, stvarno sam oduševio samog sebe jer sam sve zadatke rešio sam i u rekordnom roku. (:D)
Moja pokojna baba je stalno vodila računa o tome šta će svet da misli. Da li se pretvaram sve više u moju babu? Nemoj pogrešno da me shvatiš, moja baba je imala i dobre strane. Ja joj ovo uzimam za lošiju stranu jer je ponekad znala da preteruje u tome. Hm.... što mi nije ostavila nešto bolje u amanet?!?!? Od dede sam nasledio visok pritisak tako da mogu da se kompletiram. Fuck it!
...
Trudim se! Izgleda samo da nećeš od mene ovde moći da dobiješ ništa nalik na Džerija Springera, a boga mi, ni blizu. To sam još uvek ja. Isti onaj koji ne podnosi nepravdu i kradju, i isti onaj koji se svaki put iznenadi bezgraničnoj ljudskoj gluposti koja vreba iza svakog ćoška, i svaki dan.
Da li će opet uleteti neko čudo tipa kafe... verovatno. Neću moći da izdržim da ne podelim sa tobom moju fascinaciju novom igračkom. Jedna stvar je milion odsto sigurna... uvek ću tražiti odgovor na pitanje svih pitanja, bar za mene, ZAŠTO?!?
Moja pokojna baba je stalno vodila računa o tome šta će svet da misli. Da li se pretvaram sve više u moju babu? Nemoj pogrešno da me shvatiš, moja baba je imala i dobre strane. Ja joj ovo uzimam za lošiju stranu jer je ponekad znala da preteruje u tome. Hm.... što mi nije ostavila nešto bolje u amanet?!?!? Od dede sam nasledio visok pritisak tako da mogu da se kompletiram. Fuck it!
...
Trudim se! Izgleda samo da nećeš od mene ovde moći da dobiješ ništa nalik na Džerija Springera, a boga mi, ni blizu. To sam još uvek ja. Isti onaj koji ne podnosi nepravdu i kradju, i isti onaj koji se svaki put iznenadi bezgraničnoj ljudskoj gluposti koja vreba iza svakog ćoška, i svaki dan.
Da li će opet uleteti neko čudo tipa kafe... verovatno. Neću moći da izdržim da ne podelim sa tobom moju fascinaciju novom igračkom. Jedna stvar je milion odsto sigurna... uvek ću tražiti odgovor na pitanje svih pitanja, bar za mene, ZAŠTO?!?
Friday, 20 November 2009
Produženi espreso sa mlekom
Moram unapred da se izvinim svim ljubiteljima pijenja kafe na ovaj način ako vas bilo čime uvredim.
Gugl je moćan pretraživač i kad mu ukucaš neki zahtev vrlo brzo izbaci mali milion strana sa tim pojmom, ili pojmom koji sadrži zadate reči tj parametre. Kad u taj isti gugl ukucaš produženi espreso sa mlekom pojavljuje se gomila strana sa pesmom Dade Plumente, mladjeg brata mnogo popularnijeg Šakoa, i ostalo su strane na srpskom. Termin u bukvalnom prevodu na engleski kad se ukuca ne pronalazi ni jedan pogodak tačne fraze. Možda ja ne znad dovoljno engleski, ili ne znam da koristim gugl. Ne sporim ni jedno ni drugo. Samo mi se čini da imamo autohtonu vrstu koja se rodila u našem divnom gradu Beogradu. Verovatno je da nigde u svetu ne možete da pijete produženi espreso sa mlekom.
Možda ne bi bilo loše da mi taj način pijenja kafe patentiramo i recimo prodajemo foru turistima. U nekim delovima sveta ovaj isti napitak se zove kafe late, ali nigde nema ovako složeno ime. Hvala beogradskim prenemagačima koji su verovatno začetnici ovog pića. Možda ga je smislio neki vlasnik kafića koji je hteo još zarade na kafi, jer tako može da se proda jako tanka kafa, zalije se mlekom i zasladi i naplati 250 dinara šoljica i svi srećni.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, na planeti se svakog dana popije oko 1.5 milijardi šoljica kafe. Ne znam koji su podatci za Srbiju i još manje za Beograd, ali mislim da se kotiramo jako visoko. Sorta Kopi Luwak (na idnonežanskom Kopi znači kafa) je izuzetno retka, godišnje se proizvede oko 250 kg, a 100g se prodaje za 75 američkih dolara. U Kaliforniji se šoljica ove kafe prodaje po ceni od 5 dolara i po rečima vlasnika restorana ovako niska cena opravdava se željom da što veći broj ljudi može da isproba čudesan ukus ovog napitka. Ova sorta kafe se pravi na ostvima Sumatra, Java i Sulavesi, na kojima žive cibetke (lat. paradoxurus). Ovi torbari hrane se plodovima kafe i zato su smatrani štetočinama, sve dok nije otkriveno da zrno koje prođe kroz njihov digestivni trakt dobije specifični ukus, koji mu daju enzimi iz želuca ove životinje. Polusvarena zrna se skupljaju i od njih se pravi najskuplja kafa na svetu bogate i jake arome. Kroz čija creva prodje kafa iz nekih kafića po centru kad je šoljica skuplja od 5 svima nam voljenih zelenih novčanica.
Klikćući po netu da nadjem neke relevantnte informacije vezane za kafu skontah da uopšte ne bi bio loš biznis otvoriti kafić. Na kafi se najviše zaradjuje, jer se ona najviše i troši. Samo bi ja morao da izbegavam da budem u lokalu jer bi me udarila srčka ako bi naučio sebi da napravim dobru kafu. Seo bi ispod aparata i džak kafe bi popio na eks :D
Znam da ulazim u onu poslovicu da se o ukusima ne rasporavlja zato se još jednom izvinjavam ljubiteljima kafe sa mlekom :D
Gugl je moćan pretraživač i kad mu ukucaš neki zahtev vrlo brzo izbaci mali milion strana sa tim pojmom, ili pojmom koji sadrži zadate reči tj parametre. Kad u taj isti gugl ukucaš produženi espreso sa mlekom pojavljuje se gomila strana sa pesmom Dade Plumente, mladjeg brata mnogo popularnijeg Šakoa, i ostalo su strane na srpskom. Termin u bukvalnom prevodu na engleski kad se ukuca ne pronalazi ni jedan pogodak tačne fraze. Možda ja ne znad dovoljno engleski, ili ne znam da koristim gugl. Ne sporim ni jedno ni drugo. Samo mi se čini da imamo autohtonu vrstu koja se rodila u našem divnom gradu Beogradu. Verovatno je da nigde u svetu ne možete da pijete produženi espreso sa mlekom.
Možda ne bi bilo loše da mi taj način pijenja kafe patentiramo i recimo prodajemo foru turistima. U nekim delovima sveta ovaj isti napitak se zove kafe late, ali nigde nema ovako složeno ime. Hvala beogradskim prenemagačima koji su verovatno začetnici ovog pića. Možda ga je smislio neki vlasnik kafića koji je hteo još zarade na kafi, jer tako može da se proda jako tanka kafa, zalije se mlekom i zasladi i naplati 250 dinara šoljica i svi srećni.
Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, na planeti se svakog dana popije oko 1.5 milijardi šoljica kafe. Ne znam koji su podatci za Srbiju i još manje za Beograd, ali mislim da se kotiramo jako visoko. Sorta Kopi Luwak (na idnonežanskom Kopi znači kafa) je izuzetno retka, godišnje se proizvede oko 250 kg, a 100g se prodaje za 75 američkih dolara. U Kaliforniji se šoljica ove kafe prodaje po ceni od 5 dolara i po rečima vlasnika restorana ovako niska cena opravdava se željom da što veći broj ljudi može da isproba čudesan ukus ovog napitka. Ova sorta kafe se pravi na ostvima Sumatra, Java i Sulavesi, na kojima žive cibetke (lat. paradoxurus). Ovi torbari hrane se plodovima kafe i zato su smatrani štetočinama, sve dok nije otkriveno da zrno koje prođe kroz njihov digestivni trakt dobije specifični ukus, koji mu daju enzimi iz želuca ove životinje. Polusvarena zrna se skupljaju i od njih se pravi najskuplja kafa na svetu bogate i jake arome. Kroz čija creva prodje kafa iz nekih kafića po centru kad je šoljica skuplja od 5 svima nam voljenih zelenih novčanica.
Klikćući po netu da nadjem neke relevantnte informacije vezane za kafu skontah da uopšte ne bi bio loš biznis otvoriti kafić. Na kafi se najviše zaradjuje, jer se ona najviše i troši. Samo bi ja morao da izbegavam da budem u lokalu jer bi me udarila srčka ako bi naučio sebi da napravim dobru kafu. Seo bi ispod aparata i džak kafe bi popio na eks :D
Znam da ulazim u onu poslovicu da se o ukusima ne rasporavlja zato se još jednom izvinjavam ljubiteljima kafe sa mlekom :D
Friday, 6 November 2009
Komercijalizacija do panje
Dodao sam reklame na moj blog. Sad dok čitaš ove redove neko te poziva da kupiš njegov proizvod, a za početak da odeš na njegov sajt. Zanimljivo... klikni slobodno, ali se vrati da dočitaš šta sam pisao :)
Nekad se to zvalo mali oglasi i bilo je termina na televiziji i radio stanicama kada su se isti, gore pomenuti obraćali naciji sa svojom porukom. To su obično bile mnogo manje poruke nego ove koje možeš da vidiš na guglovim oglasima... menjam ovo za ono... izgubio se zlatni retriver koji mnogo voli decu, nalazaču nagrada... obavezno je išao neki instrumental kao muzička pologa, da se publika ne dosadjuje skroz. Studio B je čini mi se bio poslednji mohikanac koji je puštao male oglase u svom programu do pred kraj prošlog veka.
Danas reklama nije reklama ako nema neki slogan, ako neko ne hvali kako baš njegov prašak otklanja fleke sa vaših gaća. Sve te silne reklame su postale previše lične... kapiram ja celu priču sa ciljnim grupama i potrošačima kojima treba baš tvoj proizvod, ali ono našta ja gadjam je da smo živeli u neka mnogo naivnija i romantičnija vremena. Danas više ne možeš na oglasnoj strani Politike da pronadješ čuveni oglas u kome se neko odriče nekoga i njegove dugove neće da prizna. Obično je to otac koji se odriče sina raspikuće. Jebo te sad će još malo krenuti i proizvodjači hirurških maski krenuti da reklamiraju svoj proizvod jer smo svi kompletno poludeli i brojimo mrtve koje je ubio grip. I to još praseći, pre 29. novembra... nešto mi je tu sumnjivo... osveta svinja... mi njih pre, da ne bi oni nas posle?
Sad imamo i bilborde sa kojih nas ne gledaju samo kandidati raznih partija kad su kampanje u jeku i kad je svaki glas bitan. Pre je taj vid reklamiranja bio dozvoljen samo nekim koncertima u vidu gaća koje su visile na Zelenom vencu, Autokomandi, kružnom toku kod opštine Novi Beograd... sad su i te gaće degradirane. Odma pored njih je 10 bilborda koji reklamiraju čaj od altajske mumije ili radijatore sa ruskih nuklearnih podmornica. Pazi provereno znam da nema radijatora na nuklearnim podmornicama, a koliko imam mumija na Altaju ne bi ulazio u procene.
OK definitivno smo ostali naivni, ali vremena nikako nisu romantična kao što su bila.
Još mi nešto pade na pamet. Nekad je isto tako bilo normalno da komšija ne parkira komšiji auto ispred garaže. Normalno je bilo i da ne pišamo jedni drugima na kuću...
Izgleda da sam ja definitivno otišao u teški aut i da moja definicija normale nije baš normalna, i ne uklapa se u definiciju normale većine. Ko će ga znati...
Nekad se to zvalo mali oglasi i bilo je termina na televiziji i radio stanicama kada su se isti, gore pomenuti obraćali naciji sa svojom porukom. To su obično bile mnogo manje poruke nego ove koje možeš da vidiš na guglovim oglasima... menjam ovo za ono... izgubio se zlatni retriver koji mnogo voli decu, nalazaču nagrada... obavezno je išao neki instrumental kao muzička pologa, da se publika ne dosadjuje skroz. Studio B je čini mi se bio poslednji mohikanac koji je puštao male oglase u svom programu do pred kraj prošlog veka.
Danas reklama nije reklama ako nema neki slogan, ako neko ne hvali kako baš njegov prašak otklanja fleke sa vaših gaća. Sve te silne reklame su postale previše lične... kapiram ja celu priču sa ciljnim grupama i potrošačima kojima treba baš tvoj proizvod, ali ono našta ja gadjam je da smo živeli u neka mnogo naivnija i romantičnija vremena. Danas više ne možeš na oglasnoj strani Politike da pronadješ čuveni oglas u kome se neko odriče nekoga i njegove dugove neće da prizna. Obično je to otac koji se odriče sina raspikuće. Jebo te sad će još malo krenuti i proizvodjači hirurških maski krenuti da reklamiraju svoj proizvod jer smo svi kompletno poludeli i brojimo mrtve koje je ubio grip. I to još praseći, pre 29. novembra... nešto mi je tu sumnjivo... osveta svinja... mi njih pre, da ne bi oni nas posle?
Sad imamo i bilborde sa kojih nas ne gledaju samo kandidati raznih partija kad su kampanje u jeku i kad je svaki glas bitan. Pre je taj vid reklamiranja bio dozvoljen samo nekim koncertima u vidu gaća koje su visile na Zelenom vencu, Autokomandi, kružnom toku kod opštine Novi Beograd... sad su i te gaće degradirane. Odma pored njih je 10 bilborda koji reklamiraju čaj od altajske mumije ili radijatore sa ruskih nuklearnih podmornica. Pazi provereno znam da nema radijatora na nuklearnim podmornicama, a koliko imam mumija na Altaju ne bi ulazio u procene.
OK definitivno smo ostali naivni, ali vremena nikako nisu romantična kao što su bila.
Još mi nešto pade na pamet. Nekad je isto tako bilo normalno da komšija ne parkira komšiji auto ispred garaže. Normalno je bilo i da ne pišamo jedni drugima na kuću...
Izgleda da sam ja definitivno otišao u teški aut i da moja definicija normale nije baš normalna, i ne uklapa se u definiciju normale većine. Ko će ga znati...
Subscribe to:
Posts (Atom)